Posljednji pozdrav Romanu Vulpeu
(9. srpnja 1947. – 9. prosinca 2020.)
Roman je otišao. Obilje ostaje iza njega: toplina, sućut, savjesnost, smirenost, ustrajnost, dobrota, …. Imao je široki krug prijatelja, poznanika i ljudi koje je on poznavao i koji su njega znali. Od njega nikad ni o kome ružna riječ, a niti od drugih o njemu. Bio je poštovan i samozatajan.
Radni je vijek započeo na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1972. godine gdje je do 1976. godine bio asistent na predmetima Elektronička instrumentacija i Biomedicinska elektronika i istraživač na projektima u području Biomedicinske elektronike. Od 1976. do 1981. godine radio je u Tvornici računskih strojeva u Zagrebu kao razvojni inženjer i projektant. Nakon toga se zaposlio u Međimurjepletu u Čakovcu gdje je bio samostalni projektant od 1981. do 1985. godine.
Na Elektrotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu vratio se 1985. godine gdje je radio kao zavodski suradnik na razvoju hardvera i softvera za mikroračunalne sustave. Izradio je mnoštvo uređaja i specijalističkog softvera za potrebe kupaca iz privrede.
Zadnje mu je radno mjesto bilo u Hrvatskome mjeriteljskom društvu (od 1985. do 1994. godine). Bio je voditelj razvojnih projekata Mjerna oprema i sustavi obračunskih mjerenja u elektroprivredi i Razvoj mjernih metoda i instrumentacije u elektroenergetskim postrojenjima.
Bio je inženjer iznimnih sposobnosti: kritičan, smiren, savjestan, ustrajan; sve je probleme domišljato rješavao. Sve čega se primio radio je perfektno; kad je kuhao bila je milina promatrati ga kako savjesno i smireno priprema sastojke. U sve se razumio i svašta je znao raspetljati. Nije puno računao, imao je osjećaj za rješavanje tehničkih problema i ustrajnost da to izvede. Čak su mu i hobiji bili blizu tehnike: fotografija, izrada namještaja. Bio je i strastveni ribič. I o svim tim vještinama je imao obilato znanje – hodajuća enciklopedija.
Rado je Božićem zapjevao; znao je i melodije i riječi. Često se smijao i šalio, a i dijelio je prijateljima i suradnicima probrane šale.
O svojoj obitelji, mami i tati, supruzi, kćerki i sinu se brinuo velikim srcem i osjetljivošću. Rijetke je nesporazume doživljavao bolno, a rješavao ih smireno.
Nas smo dvojca surađivali gotovo četrdesetipet godina, donosili smo poslovne i tehničke odluke zajedno, mnogo raspravljali i dogovarali se. S malo riječi smo se razumijevali i pri tome se nismo nikad niti porječkali; bio je razuman, tolerantan i kompromisan.
Spavaj u miru, Romane – spokoj duši tvojoj.
Tvoj prijatelj Mladen
Mladen Boršić, prosinac 2020. godine